Zaobilazeci sve vece gradove, nasli smo se, na nasu nesrecu, u predgradu Karlsruhe. Mozda je centar bajkovit, no predgrade (bas kao i svako predgrade grada koji nije tvoj) odisalo je sivilom i bilo totalno nezanimljivo. Jedini kamp kojeg smo prije noci mogli dostici smjesten je bio izmedu trokuta zeljesnickih pruga i dva vijadukta. 

Da sve bude jos depresivnije, ovje smo se nasli na sam zadnji dan moje dvadeset devete godine. Iduceg jutra kada cu zapocinjati novo deteljece zivota, nalazit cu se medu naguranim kampkucicama, na gradskom kampu, daleko od prirodnih ljepota i svjezeg zraka. Da stvar bude jos gora, mladic na recepciji bio je vojnicki nastrojen. Kao mladi komandant ss ili tek zaposlen ucitelj tjelesnog odgoja, urucio mi je racun: 21 euro?

Nisam mogla sakriti sok od ove visoke cijene na ovako groznom mjestu. Iz bara na kampu su nas potjerali jer je nekome bio rodendan, a kada smo klupicu pokusali malcice pribliziti satoru otkrili smo da je ona lokotom vezana za banderu. Srecom na nasem polju nasla su se jos dav biciklisticka nizozemska para (jedan je pedalirao za Rim, a drugi za Bolognu) pa smo sa njima socno ogovarali neljubaznost kampa i prali znojne carape. Tocno u ponoc probudio me Dragi x84sretan rodendan! Sada si napunila tridesetu!x93. Sasvim neocekivano ova mi je opaska tesko pala. Gotovo da sam ga optuzila sto mi baca sol  na ranu. Nisam mislila sa ce mi to tako cudno pasti, no na ovoj ocajnom mjestu i sa losim bendom i prejakim razglasom na onoj rodendanskoj zabavi u baru, nije mi ni moglobolje sjesti. Samo sam ugurala cepice za usi i nastavila sanjati o dalekom Jadranu.

Nakon Karlsruhe usli smo u Schwartzwald. Ravnice i kombajni ostali su iza nas. Njihovo mjesto zauzele su sume, vinogradi i vocnjaci. Seoca su nikla iz srednjovjekovnih mitova kompletno sa kucama starim i po petstotinjak godina. Hrana se jos uvijek nije popravila. I dalje smo jeli masno meso i jedine salete su bile one od kobasica(?). U restoranima i kaficima vladale su strije plavuse i debeljuskasti kuhari. No svi jako ljubazni i dragi i zainteresirani otkud smo i sto radimo. dini su ti Njemci: jedni su pak tipicna pivska publika, a drugi pak straci od 80 godina sto na specijalkama kruze okolicom. Moj njemacki je u meduvremenu poprimio brutalnost te mu je ponestalo svakog srama, pa sam cak dobila i koji komplimen (sto je mog Dragog , kao pravog znalca, jako nasmijalo i jos se sad tome smije meni iza leda. No iopet sam ja morala sve pitat i za pravce i za hranu, te se cjenkat i zahvaljivat, jer….no samo da znate, da od sada ja sprecham i dojch)

Kao sto rekoh krajolik se jako proljepsao. Kao nas Gorski kotar, ali malo valovitije prirode. Prvi usponi su poceli. Od sada pa dok nismo presli Alpe usvojili smo sve lokalne psovke kako bi izrazili ocaj, bol u bedrima, ljutnju na puknute lance i probusene gume i uzbrdice. Prvi uspon od 6 km sa postotkom og 8 do 10% zvao se Schwabische Alp. Jedini nacin da se tu uzveremo je bilo na cesti medu autima, kamionima i traktorima. Nakon prvog kilometra sam legla na travu. Shit, dakle ovo je biciklizam! Crvena, znojna i izmrcvarena, razmisljala sam da se vratim 9 dana unatrag u Amsterdam, umjesto da krenem preko ovog brda. Cula sam od drugih da treba naci svoj tempo i imati strpljena, pjevusiti ili brojati u sebi i vrtjeti kao vrhu. Ajme, da mi je samo disati, bilo je jedino sto sam mogla misliti. I onda svi oni auti, koji su nas ljubazno zaobilazili u sirokom krugu, koji te preticu.

Ono sto bicklizam cini jako napornim je to sto kada ti je najnapornije ne mozes polako voziti. Na usponu  vrtis na najmanjoj brzini (to je jedina mogucnost prezivljavanja) sto znaci da unatoc muskulfiberu (jel i ovo njemacki?) moras brzo okretati pedale inace se srusis sa bicikla. Srecom ni Dragi nije bio nesto sportskog kapaciteta pa nisam bas puno zaostajala. Jedino puno jecaja. Jos smo pet puta pauzirali, no onda…. kad smo stigli na vrh zaurlala sam kao sam Tarzan i svi orangutani na slobodi. Dijete sto se porodilo i svi oni visestruki orgazmi sto ih se opisuje po zenskim casopisima.

Pred nama je bio mali lagan spust, suncana visoravan i jos jedan crkrveni toranj sto je obecavalo pekarnice i pivce. Nas je kamp imao otvoreni bazen. Divota! Mislim da se nikad nisam sa vecim uzitkom prepustila plutanju.

Losa vijest je bila da unatoc tome sto smo na 960 metra nadmorske visine, sutra dan moramo klizit nizbrdo do kojih 100metra, da bi to bila pocetna tocka Alpslih podviga. No o tome iduci puta, kada cemo stici na autrstijsku granicu, polovicu puta i prekrasno jezero Boden Zee.