I tako ja 10 srpnja 2007 u 20 sati i 50 minuta postadoh mama jednog Malog Decka. Da dragi moji rodila sam sina od cijelih 4,090 grama i 50 centimetara. Jos se uvijek bogu zahvaljujem sto mi je dozvolio prirodan porod i bez ikakavih posljedica sa ovakovom velikom bebom. U detalje necu, jer sigurno  ce ovo procitati buduce trudnice, pa da ih ne opterecujem. Od tada je zavladao maraton hranjenja, mjenjanja pelena, mazenja, slikanja sa gostima i uzivanja u promatranju malog Brune Nikole Agtereeka.

Vecina vas je dobila slikicu (nadam se), no sada slijedi i tekst. Pocinjem od pocetka. Nadam se u par iducih javljanja docarati vam proslih 6 tjedana.

Dakle sve je poceto 10 srpnja 2007.

Part one:  porod! (za citatelje sa dobrim zeludcem- sala mala!)

Dva dana prije Brune poceli su trudovi. Kratki i relativno prisutni i regularnih. Svakih 4 minute sam zastala, odmeditirala i nastavila gledati tv, usisavati u stanu i ribati opecnicu. Kao sto sam vec ranije rekla: ciscenje pecnice ce biti kljucan trenutak u iniciranju poroda. Vjerjatno si mozete zamisliti da dva dana sa trudovima svake 4 minute jaaaaako dugo traju. Posebno jer ta dva dana ukljucuju i dvije neispavane noci. Bila sam konstantno budna, pregledala sve dvdove Grey’s Anathomy i Lost, i gajila strpljenje. Kad je napokon babica dosla do nas rekla je da imam samo 1 cm otvora (grlic maternice se mora otvoriti 10 cm da bi glava mogla krenuti ka izlaznom kanalu). Mislila sam da cu poluditi. Ovako neispavana i nervozna, pomislila sam da ako mi za 1 cm trena 2 dana, ovo ce biti teskih tjedan dana. Nakon pregleda rekla je da ce me poslati u bolnicu da provjere stanje plodne vode. Sve su bolnice bile pune. Tu je moja nervoza porasla. Na kraju su me smjestili u bolnicu na kraju grada (a ne u moju omiljenu) sto ce se na kraju pokazati odlicnim izborom. Ocito sam izgledala tako ispaceno da su mi odmah odlucili dati infus sa tekucim sredstvom protiv bolova, da mogu dva sata odspavati. Ne mozete zamisliti koliko sam im bila zahvalana na tome. U meduvremenu su me prikljucili na jedno 5 monitora i cak sondu prikljucili na djetetovu glavu. To mi je bili krivo jer sam se ja planirala prirodno poroditi (mozda cak i u vlastitoj kuci), no sto je tu je. Odlucili su mi dati hormone kako bi se porod inicirao.

Oko 16 sam se stvarno pocela preznojavati. Svim rodiljama je ovo poznata prica, no meni brucosici su prvi jaki trudovi bili sok. Istog sam tren zaboravila sve sto sam naucila na trudnickim tecajevima i satovima joge, i pocela sam huktati kao lokotiva na paru. Ti prvi trudovi su me preplavljivali. Cudno je to sto zaista nista ne mozes napraviti vec ih samo primati. Samnom je bio Dragi i jos jedna prijateljica. Oboje su se dobro drzali. Nisu me tjesili vec su bili uz mene i to mi je odgovaralo. Cudno je to da sam prije poroda mislila da ce mi svi smetati, a sada kad sam se u trenucima osjecala tako malom trebala mi je ljubav okoline. Ginekologica i osoblje su bili fantasticni. U 20 sati rekli su da je zeljenih  10 cm na vidiku. I to sam osjetila.  Yes!

Moje se tijelo potpuno promijenilo. Sada vise nisam bila mala koje trpi bol, vec kao divlja lavica veca od cijele sobe i svih prisutnih. Bila sam spremna tu bol uhvatiti zubima za vrat i pokazati joj tko je tu majka. Taj dio ove price je bio fenomenalan. Napokon ti kazu da se mozes napeti i pokusati istisnuti bebu na danje svjetlo (ok, bili smo unutra, ali danje svjetlo zvuci bolje od onih lampi). Hormonalna promjena raspolozenja je bila toliko ocita da sam za samo pola sata cula da se tamo negdje dolje vidi glava i prije mego sto si mogo reci keks, osjetila sam kako dijete polako klizi iz mene. Odmah sam vidjela da je decko.

Bila sam tako nekako zacudena da je kompletan sa nogama i rukama i ocima. A kako je samo plakao. Bas ko mali ptic lastavice otvarao je usta. Stavili su mi ga na prsa i Dragi koji je svu ovu kalvariju morao gledati rasplakao se. Kasnije je rekao da se vise opustio jer sam ja bila rjesena muka.

I onda vidis prvi puta svoje dijete. Cudan je to osjecaj. Drzis ljudsko bice u narucju i jos uvijek ne mozes vjerovati da je ono izaslo iz tebe. Ne moram vam ni reci koliko je lijep. Koliko je topao i sladak.  Bol trudova je nestala. Iduceg jutra ce mi biti jasno da nije nestala zauvijek jer sam se tada trebala odsetati do kupaonice.

No u tom trenutku sam imala toliko energije da sam pricala na telefon sa familijom, pratila upute doktorice i preglede. I uopce nisam bila spremna prileci i odmoriti se. Nesto na sto se Sinko odlucio vrlo brzo utonuvsi u san na mojoj sisi.

Toliko za sada.

Od tada je proslo vec mjesec dana i puno toga se nadogadalo. Ja sam postala mama i kucanica, full-time dojilja i izucavam se djecjeg doktora, promatraca svoje bebe. Vec mjesec dana  kakamo, piskimo, podrigujemo se, placemo, jedemo, kupamo se, spavamo i nosimo u narucju. Zvuci jednostavno. Jos nikad u zivotu nisam bila ovako umorna i u poslu kao sada, a stvarno sam navikla na radni tempo i mjesece u kojima po 5 sati dnevno spavam. Mislila sam kako sve te zene na porodiljskom uzivaju te sa sa dugog godisnjeg vracaju na posao. Vjerjem da ce meni trebati sabatical nakon sto mi za dva mjeseca istekne porodiljski.

Naravno da se oko svega brinem.  Bas sada Sin ima smrcav nos, ali ga ne moze ispuhat. To je tako zalosno. Onda ja visim na forumima sa drugim mamama pocetnicama i trazim rjesenja grcevima, neispavanim nocima i zacepljenim disnim putovima. Ako i to uopce stignem. Ili se pak uhvatim da sam sat vremena visila iznad krevetica i gledala kako spava (ili mirno ili da ga nesto muci pa gunda u snu).

Evo opet ga cujem kao place, Malo Mamino. Jurim, a daljne dogodovstine saljem uskoro.

Puno hvala na interesu i podrsci.

PS: Skoro zaboravih:

Slika ima mali milijun, pa svratite na onaj site sa foto albumom i kliknit tamo gdje pise SET BRUNO za jedan diashow od zadnjih 6 tjedana. da vidite kako dijete raste na samo mlijeku. Evo linka Brunine slike

Ljubim!