Ceka se, ceka!

Ovo zvuci kao da se Trudnica dosaduje. Zapravo to uopce nije istina. Ona je svaki drugi dan puna energije. Ostale hrce zimskim snom.

Svakodnevno joj padaju nove stvari na pamet. Uglavnom su sve te fantasticne ideje vezane za preuredivanje  po stanu (kako originalno!)

Srecom Trudnica ne smije dizati nista tesko, pa se samo bavi relisticnim planovima. U zadnjih je sedam dana ona: ofarbala spavacu sobu, ocistla sve kuhinjske elemente, odledila frizider, poslozila oko 150 cd-ova po abecedi, izbacila iz ormara svu robu koju dulje od dvije godine nije obukla, kupila nove stolce i neku vjesalicu za susenje rublja. Toliko o kliseiziranom sindromu gnjezdenja koji ocito eve trudnice zahvaca. Ili se ipak toliko dosadujem da mi se pomisao na usisavanje cini zanimljivom.

Osim toga svaki dan dovucem do stana po koju jako prakticnu kutijicu ili fasciklic ili jastucnicu ili okviric. Dragi me usporedio sapticicom koja u proljece gradi gnijezdo.

Koliko god da sam se prije zalila da Trudne ovdje u Nizozemskoj rade do 4 tjedna do poroda (i bila ljubomorna na mogucnosti dugog prijeporodiljkog u Hrvatskoj), toliko sada razumijem razloge takovog rediniranja. Da sam dulje doma pretvorila bih se u zivu verziju programa za preuredivanje stanova i vrtova ili Marthu Steward. Eto, sva sreca da nemam vrt.

Kao sto citate, pozitivno sam nastrojena. Cak uzivam sto vani puse i pljusti jer se onda lakse dise. A nocu toplom zagrljaju uzivam u zvucima kapljica po prozorima

Zabavljaju me frendovi i poznanici ovdje. Zovu i dolaze u goste, padaju u nesvijest kad me vide bacvastu, pa zale moje nabubrene gleznjeve koji izgledaju bas kao sarme i onda mi zele svu srecu i snagu ovog svijeta pri porodu. Ja ih pak obavjestavam o stanju malog Ritala (koje zovemo Ricky jer sam to jednom sanjala) i sto je bilo na zadnjoj kontroli kod babice. I onda jedemo kekse i pijemo cajeve. Postala sam ekspert za Wimbeldon pa sad uz nogomet i tenis odlico komentiram.

Sad kad ce vec cetvrta zena s mog trudnickog tecaja porodila, sva sam uzbudena. Ukupno nas je devet. Uskoro cu i ja. YES! Cak ni devet mjeseci nije dovoljno da te pripremi na cinjenicu da ce uskoro na ovaj svijet stici jedno malo zivo bice. Ljudsko bice. Koje ce mozda sliciti meni i Rienku. Koje ce onda sa nama zivjeti dugi niz godina i postati veliko. Znam da ovo sve nesuvislo zvuci, ali ni meni se ovo nikad nije dogodilo, pa kao da jos ne vjerujem. Kao da cu se probuditi iz sna i shvatiti da uopce nisam trudna. One dane kad se malo nerviram onda me strah da nesto ne krene po zlu. Zato i jesam tako zaokupljena jednostavnoscu kuhinje i kuce, da ne sjedim satima misleci o svemu sto bi moglo krenuti neocekivano.

Zaista uzivam u svakom trenutku trudnoce. Unatoc jurnjavi do WC-a i pozamasnom obujmu koji je cak prerasao u vecinu trudnickih odora.

A kad me pitaju da li me stah bolova… ovo ce zvucati jako naivno… tada pomislim da se meni se bas rada. Unatoc neugodama koje su ukljucene u taj scenarij, zelim se uhvatiti u kostac sa onim sto neizbjezno slijedi i prepustiti se sili prirode.

No do tada se ceka! I planira ribanje pecnice. I tko zna, mozda i dekoriranje balkona! Idem u krevet prije nego mi jos planova padne na pamet.

Sad znate:

Sve je u najboljem redu!

I jos se nisam porodila!

(ovdje se ceka do 14 dana nakon izracunatog datuma, prije nego se pocne sa indukcijom poroda. No ne bojte se: cula sam vec stotinu savjeta kako pokrenuti uspavane bebace u pravcu portala. Od ananasa, tonika, curryija i akupunkture.

Ja sam sigurna da je u mom bazencicu jako lijepo, no malac mora jednom zakoraciti u veliki svijet)

Veliki pozdrav! Jako mi je drago sto toliko mislite na mene. Javim cim se nesto pocne dogadati! LJUBAC!

Uzivajte u slikicama na www.flickr.com/photos/yvana