Dragi moji,

vec vise od dva mjeseca se nisam stigla javiti. Razlog je vjerojatno svima jasan. Jedno malo cudo je  u nasem kucanstvu izazvalo velike promjene. A i u meni. Zato radje visim iznad krevetica i beljim se i gugucem sa mojim malim sinom, nego da sjedim pred kompjuterom.

Ako se pitate da li cu od sada samo pisati o sinu, odgovor je da vjerojatno hocu. Nije da sam skroz izgubila sebe, ali tek ga imamo 3,5 mjeseca da sam tako zaljubljena i sve me zanima sto radi. Strasno nam je zabavan!

U mom stanu se odvija prva evolucija. Netko mi je rekao da je rodenje djeteta kao  ponovno prozivljavanje Darwinove evolucije: od jednostanicnoj jajasca, prvo nastane mali punoglavac (sa repom i u vodi), pa dobile udove, pa izade na zrak, pocne disati plucima, zatim gmize, pa I prohoda I postane covjek. Ovo je vrlo kratka verzija te teorije, no nadam se da  sam vam predocila metaforu.

Na nasoj adresi smo u fazi lezanja. Mlatara se iz svih strana na nogama u smjeru puzanja no nismo jos toliko napredni. Zasad sam impresionirana grrrr glasovima, glasnim vriskovima, jasnim pogledom, emocijama na licu, dizanjem na ruke, sklapanjem rukica i napucenim ustima kad se ljuti i svim nijansma reakcija. Dok ovo pisem svjesna sam da su njegovi pomaci, klasicna prica svih beba, ali buduci je to moje dijete onda sam odusevljena kako iz dana u dan sve vise raste. Istina je da svaka mama ima najljepse dijete na svijetu. Njeno.

Inace Sin je strasno narasao. Imao je 9 kila jos prije dva tjedna i 63,5 cm. Nosi robicu za djecu od 6-9 mjeseci. Cega svega nema u majcinom mlijeku ! Kilaza i pelene svjedoce o tome da je dobro, da je zdrav i da je jedna zadovoljna beba. Bit ce da zato dobro po noci spava. Po danu je stalno budan, pa ga je nekad tesko zabaviti, no neda se u krevet i na spavanje. Kad ga ostavis samog, tako ti se milo na smije da ga je skoro nemoguce ostaviti u sobi. Pravi je zavodnik. Nije kompliciran, relativno jasan u onome sto hoce i sto nece i mogu ga nositi (sve vise voziti-zbog kilaze) u ducan ili na caj(Ljudi, ja sam prestala piti kavu!). , u grad ili u posjete. Voli da je netko uz njega, da te cuje ili vidi, pa je skoro stalno u drustvu. Uziva u svakovecernjoj masazi.

Sve u svemu mi smo malo neispavani, popljuvani, nepocesljani, neobrijani i vec vise od tri mjeseca bez frizera. Stano u istoj odjeci (jedinoj koja pase), znojni, blijedi i sa podocnjacima. Preskacemo obroke i vonjamo po kiselom mlijeku. A nas sin obnavlja garderobu u HM-u, svaki se dan kupa, mirise, masira, mazucka, presvlaci u ogromnu kolekciju hlacica i majcica, cerece, puca, kaka i podriguje. Zato stalno njega slikamo.  Nas Dvoje Staraca smo nefotogenicni u starim trenirkama i zguzvanim kosuljama, podlivenim maskarama i suzama ganuca u ocima. Bitno da mali fakin uziva i budi dobrotu i potpuno odanost u nama.

Pocela raditi prije mjesec dana. Sa pripremama i pisanjem koje moram od doma obavljati skoro sam na punom radnom vremenu. To je jos uvijek puno manje od onog koliko sam prije radila, no mozda cak i previse uz Sina. Nismo ga dali u jaslice, nego se Dragi i ja mjenjamo doma. Trazim najbolji ritam da odvrtim sve masine i napisem 3 predstave u onih nekoliko sati njegova  vecernjeg spavanja. Nije da nije iscrpljujuce, ali mislila sam da ce biti puno zahtjevnije. Pa sam jako zadovoljna i Njime i mojom novom zivotnom fazom.

Ovdje se blizi zima. Zahladilo je pa se vec bundamo u jakne i nemozemo se vise razgoliti bilo gdje kad je beba gladna. Palimo grijanje  i primamo posjete iz Domovine. Mama mi je bila ovdje tjedan dana, prekratko da se naklaframao ali dovoljno dugo da se svi, i mladi i mali i strai, namazimo i naklopamo strudli, kremsnita i musake. Sestricna je takoder sletjela bas za taj vikend kada je granulo sunce, pa sam nakon dugog vremena obisla cijeli grad i shvatila de je Amsterdam jako lijep i ugodan grad. Trenira se da bi se skinule kile i trudnicke traperice, uce se uspavanke na materinjem jeziku i konstantno se skljoca foto aparatom. Slike ce vam vise reci od mog silnog pisanja, pa svratite na Brunine slike

Veliki veliki pozdrav i javite se ako stignete! Ivana

I tako ja 10 srpnja 2007 u 20 sati i 50 minuta postadoh mama jednog Malog Decka. Da dragi moji rodila sam sina od cijelih 4,090 grama i 50 centimetara. Jos se uvijek bogu zahvaljujem sto mi je dozvolio prirodan porod i bez ikakavih posljedica sa ovakovom velikom bebom. U detalje necu, jer sigurno  ce ovo procitati buduce trudnice, pa da ih ne opterecujem. Od tada je zavladao maraton hranjenja, mjenjanja pelena, mazenja, slikanja sa gostima i uzivanja u promatranju malog Brune Nikole Agtereeka.

Vecina vas je dobila slikicu (nadam se), no sada slijedi i tekst. Pocinjem od pocetka. Nadam se u par iducih javljanja docarati vam proslih 6 tjedana.

Dakle sve je poceto 10 srpnja 2007.

Part one:  porod! (za citatelje sa dobrim zeludcem- sala mala!)

Dva dana prije Brune poceli su trudovi. Kratki i relativno prisutni i regularnih. Svakih 4 minute sam zastala, odmeditirala i nastavila gledati tv, usisavati u stanu i ribati opecnicu. Kao sto sam vec ranije rekla: ciscenje pecnice ce biti kljucan trenutak u iniciranju poroda. Vjerjatno si mozete zamisliti da dva dana sa trudovima svake 4 minute jaaaaako dugo traju. Posebno jer ta dva dana ukljucuju i dvije neispavane noci. Bila sam konstantno budna, pregledala sve dvdove Grey’s Anathomy i Lost, i gajila strpljenje. Kad je napokon babica dosla do nas rekla je da imam samo 1 cm otvora (grlic maternice se mora otvoriti 10 cm da bi glava mogla krenuti ka izlaznom kanalu). Mislila sam da cu poluditi. Ovako neispavana i nervozna, pomislila sam da ako mi za 1 cm trena 2 dana, ovo ce biti teskih tjedan dana. Nakon pregleda rekla je da ce me poslati u bolnicu da provjere stanje plodne vode. Sve su bolnice bile pune. Tu je moja nervoza porasla. Na kraju su me smjestili u bolnicu na kraju grada (a ne u moju omiljenu) sto ce se na kraju pokazati odlicnim izborom. Ocito sam izgledala tako ispaceno da su mi odmah odlucili dati infus sa tekucim sredstvom protiv bolova, da mogu dva sata odspavati. Ne mozete zamisliti koliko sam im bila zahvalana na tome. U meduvremenu su me prikljucili na jedno 5 monitora i cak sondu prikljucili na djetetovu glavu. To mi je bili krivo jer sam se ja planirala prirodno poroditi (mozda cak i u vlastitoj kuci), no sto je tu je. Odlucili su mi dati hormone kako bi se porod inicirao.

Oko 16 sam se stvarno pocela preznojavati. Svim rodiljama je ovo poznata prica, no meni brucosici su prvi jaki trudovi bili sok. Istog sam tren zaboravila sve sto sam naucila na trudnickim tecajevima i satovima joge, i pocela sam huktati kao lokotiva na paru. Ti prvi trudovi su me preplavljivali. Cudno je to sto zaista nista ne mozes napraviti vec ih samo primati. Samnom je bio Dragi i jos jedna prijateljica. Oboje su se dobro drzali. Nisu me tjesili vec su bili uz mene i to mi je odgovaralo. Cudno je to da sam prije poroda mislila da ce mi svi smetati, a sada kad sam se u trenucima osjecala tako malom trebala mi je ljubav okoline. Ginekologica i osoblje su bili fantasticni. U 20 sati rekli su da je zeljenih  10 cm na vidiku. I to sam osjetila.  Yes!

Moje se tijelo potpuno promijenilo. Sada vise nisam bila mala koje trpi bol, vec kao divlja lavica veca od cijele sobe i svih prisutnih. Bila sam spremna tu bol uhvatiti zubima za vrat i pokazati joj tko je tu majka. Taj dio ove price je bio fenomenalan. Napokon ti kazu da se mozes napeti i pokusati istisnuti bebu na danje svjetlo (ok, bili smo unutra, ali danje svjetlo zvuci bolje od onih lampi). Hormonalna promjena raspolozenja je bila toliko ocita da sam za samo pola sata cula da se tamo negdje dolje vidi glava i prije mego sto si mogo reci keks, osjetila sam kako dijete polako klizi iz mene. Odmah sam vidjela da je decko.

Bila sam tako nekako zacudena da je kompletan sa nogama i rukama i ocima. A kako je samo plakao. Bas ko mali ptic lastavice otvarao je usta. Stavili su mi ga na prsa i Dragi koji je svu ovu kalvariju morao gledati rasplakao se. Kasnije je rekao da se vise opustio jer sam ja bila rjesena muka.

I onda vidis prvi puta svoje dijete. Cudan je to osjecaj. Drzis ljudsko bice u narucju i jos uvijek ne mozes vjerovati da je ono izaslo iz tebe. Ne moram vam ni reci koliko je lijep. Koliko je topao i sladak.  Bol trudova je nestala. Iduceg jutra ce mi biti jasno da nije nestala zauvijek jer sam se tada trebala odsetati do kupaonice.

No u tom trenutku sam imala toliko energije da sam pricala na telefon sa familijom, pratila upute doktorice i preglede. I uopce nisam bila spremna prileci i odmoriti se. Nesto na sto se Sinko odlucio vrlo brzo utonuvsi u san na mojoj sisi.

Toliko za sada.

Od tada je proslo vec mjesec dana i puno toga se nadogadalo. Ja sam postala mama i kucanica, full-time dojilja i izucavam se djecjeg doktora, promatraca svoje bebe. Vec mjesec dana  kakamo, piskimo, podrigujemo se, placemo, jedemo, kupamo se, spavamo i nosimo u narucju. Zvuci jednostavno. Jos nikad u zivotu nisam bila ovako umorna i u poslu kao sada, a stvarno sam navikla na radni tempo i mjesece u kojima po 5 sati dnevno spavam. Mislila sam kako sve te zene na porodiljskom uzivaju te sa sa dugog godisnjeg vracaju na posao. Vjerjem da ce meni trebati sabatical nakon sto mi za dva mjeseca istekne porodiljski.

Naravno da se oko svega brinem.  Bas sada Sin ima smrcav nos, ali ga ne moze ispuhat. To je tako zalosno. Onda ja visim na forumima sa drugim mamama pocetnicama i trazim rjesenja grcevima, neispavanim nocima i zacepljenim disnim putovima. Ako i to uopce stignem. Ili se pak uhvatim da sam sat vremena visila iznad krevetica i gledala kako spava (ili mirno ili da ga nesto muci pa gunda u snu).

Evo opet ga cujem kao place, Malo Mamino. Jurim, a daljne dogodovstine saljem uskoro.

Puno hvala na interesu i podrsci.

PS: Skoro zaboravih:

Slika ima mali milijun, pa svratite na onaj site sa foto albumom i kliknit tamo gdje pise SET BRUNO za jedan diashow od zadnjih 6 tjedana. da vidite kako dijete raste na samo mlijeku. Evo linka Brunine slike

Ljubim!

Ceka se, ceka!

Ovo zvuci kao da se Trudnica dosaduje. Zapravo to uopce nije istina. Ona je svaki drugi dan puna energije. Ostale hrce zimskim snom.

Svakodnevno joj padaju nove stvari na pamet. Uglavnom su sve te fantasticne ideje vezane za preuredivanje  po stanu (kako originalno!)

Srecom Trudnica ne smije dizati nista tesko, pa se samo bavi relisticnim planovima. U zadnjih je sedam dana ona: ofarbala spavacu sobu, ocistla sve kuhinjske elemente, odledila frizider, poslozila oko 150 cd-ova po abecedi, izbacila iz ormara svu robu koju dulje od dvije godine nije obukla, kupila nove stolce i neku vjesalicu za susenje rublja. Toliko o kliseiziranom sindromu gnjezdenja koji ocito eve trudnice zahvaca. Ili se ipak toliko dosadujem da mi se pomisao na usisavanje cini zanimljivom.

Osim toga svaki dan dovucem do stana po koju jako prakticnu kutijicu ili fasciklic ili jastucnicu ili okviric. Dragi me usporedio sapticicom koja u proljece gradi gnijezdo.

Koliko god da sam se prije zalila da Trudne ovdje u Nizozemskoj rade do 4 tjedna do poroda (i bila ljubomorna na mogucnosti dugog prijeporodiljkog u Hrvatskoj), toliko sada razumijem razloge takovog rediniranja. Da sam dulje doma pretvorila bih se u zivu verziju programa za preuredivanje stanova i vrtova ili Marthu Steward. Eto, sva sreca da nemam vrt.

Kao sto citate, pozitivno sam nastrojena. Cak uzivam sto vani puse i pljusti jer se onda lakse dise. A nocu toplom zagrljaju uzivam u zvucima kapljica po prozorima

Zabavljaju me frendovi i poznanici ovdje. Zovu i dolaze u goste, padaju u nesvijest kad me vide bacvastu, pa zale moje nabubrene gleznjeve koji izgledaju bas kao sarme i onda mi zele svu srecu i snagu ovog svijeta pri porodu. Ja ih pak obavjestavam o stanju malog Ritala (koje zovemo Ricky jer sam to jednom sanjala) i sto je bilo na zadnjoj kontroli kod babice. I onda jedemo kekse i pijemo cajeve. Postala sam ekspert za Wimbeldon pa sad uz nogomet i tenis odlico komentiram.

Sad kad ce vec cetvrta zena s mog trudnickog tecaja porodila, sva sam uzbudena. Ukupno nas je devet. Uskoro cu i ja. YES! Cak ni devet mjeseci nije dovoljno da te pripremi na cinjenicu da ce uskoro na ovaj svijet stici jedno malo zivo bice. Ljudsko bice. Koje ce mozda sliciti meni i Rienku. Koje ce onda sa nama zivjeti dugi niz godina i postati veliko. Znam da ovo sve nesuvislo zvuci, ali ni meni se ovo nikad nije dogodilo, pa kao da jos ne vjerujem. Kao da cu se probuditi iz sna i shvatiti da uopce nisam trudna. One dane kad se malo nerviram onda me strah da nesto ne krene po zlu. Zato i jesam tako zaokupljena jednostavnoscu kuhinje i kuce, da ne sjedim satima misleci o svemu sto bi moglo krenuti neocekivano.

Zaista uzivam u svakom trenutku trudnoce. Unatoc jurnjavi do WC-a i pozamasnom obujmu koji je cak prerasao u vecinu trudnickih odora.

A kad me pitaju da li me stah bolova… ovo ce zvucati jako naivno… tada pomislim da se meni se bas rada. Unatoc neugodama koje su ukljucene u taj scenarij, zelim se uhvatiti u kostac sa onim sto neizbjezno slijedi i prepustiti se sili prirode.

No do tada se ceka! I planira ribanje pecnice. I tko zna, mozda i dekoriranje balkona! Idem u krevet prije nego mi jos planova padne na pamet.

Sad znate:

Sve je u najboljem redu!

I jos se nisam porodila!

(ovdje se ceka do 14 dana nakon izracunatog datuma, prije nego se pocne sa indukcijom poroda. No ne bojte se: cula sam vec stotinu savjeta kako pokrenuti uspavane bebace u pravcu portala. Od ananasa, tonika, curryija i akupunkture.

Ja sam sigurna da je u mom bazencicu jako lijepo, no malac mora jednom zakoraciti u veliki svijet)

Veliki pozdrav! Jako mi je drago sto toliko mislite na mene. Javim cim se nesto pocne dogadati! LJUBAC!

Uzivajte u slikicama na www.flickr.com/photos/yvana

Zaobilazeci sve vece gradove, nasli smo se, na nasu nesrecu, u predgradu Karlsruhe. Mozda je centar bajkovit, no predgrade (bas kao i svako predgrade grada koji nije tvoj) odisalo je sivilom i bilo totalno nezanimljivo. Jedini kamp kojeg smo prije noci mogli dostici smjesten je bio izmedu trokuta zeljesnickih pruga i dva vijadukta. 

Da sve bude jos depresivnije, ovje smo se nasli na sam zadnji dan moje dvadeset devete godine. Iduceg jutra kada cu zapocinjati novo deteljece zivota, nalazit cu se medu naguranim kampkucicama, na gradskom kampu, daleko od prirodnih ljepota i svjezeg zraka. Da stvar bude jos gora, mladic na recepciji bio je vojnicki nastrojen. Kao mladi komandant ss ili tek zaposlen ucitelj tjelesnog odgoja, urucio mi je racun: 21 euro?

Nisam mogla sakriti sok od ove visoke cijene na ovako groznom mjestu. Iz bara na kampu su nas potjerali jer je nekome bio rodendan, a kada smo klupicu pokusali malcice pribliziti satoru otkrili smo da je ona lokotom vezana za banderu. Srecom na nasem polju nasla su se jos dav biciklisticka nizozemska para (jedan je pedalirao za Rim, a drugi za Bolognu) pa smo sa njima socno ogovarali neljubaznost kampa i prali znojne carape. Tocno u ponoc probudio me Dragi x84sretan rodendan! Sada si napunila tridesetu!x93. Sasvim neocekivano ova mi je opaska tesko pala. Gotovo da sam ga optuzila sto mi baca sol  na ranu. Nisam mislila sa ce mi to tako cudno pasti, no na ovoj ocajnom mjestu i sa losim bendom i prejakim razglasom na onoj rodendanskoj zabavi u baru, nije mi ni moglobolje sjesti. Samo sam ugurala cepice za usi i nastavila sanjati o dalekom Jadranu.

Nakon Karlsruhe usli smo u Schwartzwald. Ravnice i kombajni ostali su iza nas. Njihovo mjesto zauzele su sume, vinogradi i vocnjaci. Seoca su nikla iz srednjovjekovnih mitova kompletno sa kucama starim i po petstotinjak godina. Hrana se jos uvijek nije popravila. I dalje smo jeli masno meso i jedine salete su bile one od kobasica(?). U restoranima i kaficima vladale su strije plavuse i debeljuskasti kuhari. No svi jako ljubazni i dragi i zainteresirani otkud smo i sto radimo. dini su ti Njemci: jedni su pak tipicna pivska publika, a drugi pak straci od 80 godina sto na specijalkama kruze okolicom. Moj njemacki je u meduvremenu poprimio brutalnost te mu je ponestalo svakog srama, pa sam cak dobila i koji komplimen (sto je mog Dragog , kao pravog znalca, jako nasmijalo i jos se sad tome smije meni iza leda. No iopet sam ja morala sve pitat i za pravce i za hranu, te se cjenkat i zahvaljivat, jer….no samo da znate, da od sada ja sprecham i dojch)

Kao sto rekoh krajolik se jako proljepsao. Kao nas Gorski kotar, ali malo valovitije prirode. Prvi usponi su poceli. Od sada pa dok nismo presli Alpe usvojili smo sve lokalne psovke kako bi izrazili ocaj, bol u bedrima, ljutnju na puknute lance i probusene gume i uzbrdice. Prvi uspon od 6 km sa postotkom og 8 do 10% zvao se Schwabische Alp. Jedini nacin da se tu uzveremo je bilo na cesti medu autima, kamionima i traktorima. Nakon prvog kilometra sam legla na travu. Shit, dakle ovo je biciklizam! Crvena, znojna i izmrcvarena, razmisljala sam da se vratim 9 dana unatrag u Amsterdam, umjesto da krenem preko ovog brda. Cula sam od drugih da treba naci svoj tempo i imati strpljena, pjevusiti ili brojati u sebi i vrtjeti kao vrhu. Ajme, da mi je samo disati, bilo je jedino sto sam mogla misliti. I onda svi oni auti, koji su nas ljubazno zaobilazili u sirokom krugu, koji te preticu.

Ono sto bicklizam cini jako napornim je to sto kada ti je najnapornije ne mozes polako voziti. Na usponu  vrtis na najmanjoj brzini (to je jedina mogucnost prezivljavanja) sto znaci da unatoc muskulfiberu (jel i ovo njemacki?) moras brzo okretati pedale inace se srusis sa bicikla. Srecom ni Dragi nije bio nesto sportskog kapaciteta pa nisam bas puno zaostajala. Jedino puno jecaja. Jos smo pet puta pauzirali, no onda…. kad smo stigli na vrh zaurlala sam kao sam Tarzan i svi orangutani na slobodi. Dijete sto se porodilo i svi oni visestruki orgazmi sto ih se opisuje po zenskim casopisima.

Pred nama je bio mali lagan spust, suncana visoravan i jos jedan crkrveni toranj sto je obecavalo pekarnice i pivce. Nas je kamp imao otvoreni bazen. Divota! Mislim da se nikad nisam sa vecim uzitkom prepustila plutanju.

Losa vijest je bila da unatoc tome sto smo na 960 metra nadmorske visine, sutra dan moramo klizit nizbrdo do kojih 100metra, da bi to bila pocetna tocka Alpslih podviga. No o tome iduci puta, kada cemo stici na autrstijsku granicu, polovicu puta i prekrasno jezero Boden Zee.

Da nam se Njemacka nije nasla na putu ka Hrvatskoj, vjerojatno ju nikada ne bih bila posjetila. Jedino sto sam mogla zamisliti prije ulaska na njen teriterij bile su brze auto ceste, industrijsko Rur podrucje i jezicno podrucje schl-cc-zzen-heim-habe. (vjerojatno je iz ovoj fontskog pristupa germanistici svima jasno da nemam blage veze o jeziku). S druge strane volim njemacku modernu literaturu. Bernard Schlink je divan pisac. I ta poslijeratna tematika i pitanje krivnje i identiteta koje si postavljaju i malde generacije Nijemaca me jako fascinira. Pa svi filozofi… da ne duljim, usla sam u jemacku sa djetinjastim predrasudama o Svabama i sa nadom da nadem truncak romantike sa brojnih procitanih stranica na licima obicnih ljudi.

Iako je kolovoz tek pocinjao, nabubreni oblaci zasjeli su na nebu. Sivi i niski, plasili su nas mogucim munjama i hladnim padavinama. Biciklirati osamdeset km na dan po kisi bilo bi jednako kao sjediti znojan u hladnjaci mesara. Molecljive oci upirali smo u nebo, svakodnevno odgonetavali vremenske prognoze u lokalnoj stampi, uzdisali ka Svevisnjem te se cak usudili gatati vlastite prognoze osluskivajuci vjetrove. Ljeto je bilo hladno i sivo i nije obecavalo vecernje setnje u ljetnim haljinicama.

Biciklisticke staze u Njemackoj su idealne. Dvokotaci smiju koristiti cestice medu farmama  koje su namjenjene samo seljacima i setacima pasa. Dakle bez automobila, jupi! Devet dugih dana Njemacka je bila ravna. Devet dana i 500tinjak kilometara pred nama su lezala polja suncokreta i zita i kupusa. I jos  vise suncokreta, zita i kupusa. Jednolicnost je davala jos jasniji osjecaj da je ova zelja zaista ogromna. Ono sto nas je zacudilo da ovdje svi zive u selu, a sve farme su kilometrima rasprostranjene u okolici. Tako se moze dogoditi da svakih 30tak kilometara uces u malo selo i onada iducih 30 si u pustinji. Sela su vecinom sastavljena od novogradnje. Da li su sva unistena u ratu? Iako sam otkrila da znam muljavit na njemackom dovoljno za koju salu  i rezervaciju telefonom, nisam dostigla taj nivo suptilnosti da se raspitam. Crkva i groblje. Nema spomenika. Ma nema niti ljudi niti automobila na ulicama. Cinilo se kao da su te bijele kuce sa malom okucnicom (bolje receno ogradom) napustene; da su svi zaspali udisanjem nekog necujnog pilna.

Jedino su pekarnice bile otvorene. Te su trgovinice prodavale najfinije kolace koje sam jela zadnjih godina i pravu kavu i u njima su radili pricljivi dedeki i srdacne tete u kutama. Tako smo se mi veseliti svakom crkvenom tornju kojeg smo u daljini signalirali znajuci da se tu kriju slatkisi, krafne, torte i topla kava.  Nakon par dana jurnjave u strahu od kisnih kapljica (koje jos nisu pale), stigli smo do Rajne i poznatih obalnih seoca. Ta su se preorjentirala na turizam zeljno ocekujuci turiste sa cruise shipova na rijeci nudeci slatka  i kisela njemacka vina i mnostvo pffifferlingen (citaj: vrsta gljiva koja je bila nezaobilaziva i u sezoni). Sama rijec me primorala da ih kusam. Hmmm! U redu kuca na obali zvanom Bad Brazig(od milja krstenog: bad pricing) odsjeli smo u hotelu za bicikliste.

Ruta uz Rajnu ocito je popularna jer slijedi tok rijeke pa je , pogoditi ste, bez uspona. Tu smo se pocastili putovanjem brodom od kojih 100km kako bi malo skratili put i odmorili noge. Ovaj dio Njemacke je brezuljkast i povijesno bogat. Doslovce na svakih deset km ugledas jos jednu tvrdavu na vrhu nemoguce strmih stijena. Neke od njih su danas muzeji, neke hoteli, a neke vlasnistvo masno bogatih nogometasa i plasticnih kirurga. Okolica je bila divna za gledati. Muzicki izbor kapetana ocaj koji nas je nakon 7 sati gotovo doveo do samoubijstva; izredali su se svi slageri, Sinatre i Evita u sintersajzerkoj instrumentalnoj verziji. Zapravo nisam ni sigurna da li je to bio sintesajzer ili neka hibridna mjestavina saksofona i flaute u aranzmanu x84 background elevetor musicx93. Za podivljat!

Iskrcai smo se u Bingen Citiju i tijekom mini oluje podigli sator, da bi ta ista prestala u trenu kada smo se uvuli u taj skroni iglo kao dvije sardine u ulju (kombinacija znoja i kisnice). Prekrasan zalazak sunca. Da Sunca kojeg smo prvi put nakon 5 dana ugledali.

Otkako zivim u podrucju plovnih rijeka pocela sam se diviti ovom nacinu plovidbe. Oduvijek su mi brodovi bili prekrasni, no prije dolaska u Nizozemsku nisam mogla zamisliti da stvarno ta vrsta transporta jos postoji.

Rajna je poput zile ovog dijela Europe. Teretnjaci dugi 30tak ili ak 60takmetar (losa sam u procjenjivanju x96uglavnom ogromni) manuvriraju njenim tokom, uzvodno i nizvodno. Koja je samo umjetnost izbjeci struje ili se pak zaustaviti na pristanistu dok rijeka bukti u suprotnom pravcu. Oni su nakrcani tonama sljunka i kontejnera tako da samo rub plovila viri iznad povrsine. Na krmi gori malo svijetlo iza prozorcica gdje obitelj kapitana vecerava. Rajna je divlja. U 80tak metara sirokom koritu bi se i njabolji plivac utopio od samog umora. Sigurno je 80 posto brodiva nosilo holandsku zastavu-isto zanimljivo. Tako sam ja naucila da rijecni transport nije samo nesto usputno sto je eventualno dogadalo u okolici Siska(?) vec unosan biznis.

Otkrila sam da se Rajna koristi i u spiritualne svrhe. Dok smo kampirali na ogromnoj praznoj poljani (gdje se neki brbljivi i jako cudan kanuist instalirao na pola metra od nas-covjece gle koliko tu ima mjesta, kud si se na nas popeo?!) na sljuncanoj su obali niknule bijele trenirke. Njih desetak bilo je okrenuto ka rijeci i jednom glasnom nemuzikalnom vodi koji je iscitavao i pjevusio dobrih sat vremena. Vecina trenirki je bila starije dobi (penzionerski uzdrast) sto sam zakljucila po drhtavici od hladnoce i pomagalima za hodanje. Veselju nije bilo kraja kada je Nemuzikalni zatvorio knjigu i poveo jednog po jednog u hhhhladdnnnnu Rajnu do samih rebara te ih na odbrojani znak zagnjurio. Bapristi, vjerojatno. Posebno mi je zapela jedna bakica za oko koja je na pola puta gnjurenja zastala, otisla na obalu, navukla kapu za kupanje te se revno vratila gnjurajucem poslu. U nevjerici sam gledala ovaj spektakl i divila se u odanosti i uzivanciji u ritualu.

Jos nisam gotova sa Njemackom, ali ako nastavim u ovom dahu, obeshrabrit cu vas da se vratite poslu.

Iduci tjedan vise o Schwartzwaldu, tridesetoj i narodu zvanom Nijemci.

LJUBAC, Ivana

Nizozemska je ravna kx92o daska. Ili palacinka(nacionalno jelo: palacinke sa spekom?!). Tek najjuzniji repic ove drzave poznaje blage brezuljke. U svakoj drugoj situaciji bih se zalila na ovakovu jednolicnost, no na dan kada pocinje nasa biciklisticka ekspedicija ta me geografska karakteristika jako veseli. Prije par godina sam zaradila traumu od bicikliranja uzbrdo pri posjeti Belgijskih Ardenna. Nizbrdica se bojim. Dakle sve ravno je bajkovito, lagano i sigurno.

U subotu 5tog kolovoza uvukli smo se u uniforme,  zakacili nepromocive torbe o zadnji kotac, brojac kilometraze stavili na nulu te veselo pozirali susjedu kako bi obiljezili ovaj povijesni trenutak(vidi sliku: ispred haustora, slikao susjed). Da pojasnim pojam uniforme: uske biciklisticke gacice sa debelom spuzvom u medunozju sto ce se pokazati jako zahvalim, majce u kojima se ne znojis (da smo u to povjerovali), nepromocive tenisice, rukavice koje nisu sprijecile zuljeve, te jakne i hlace protiv kise. Uz nesto rucnika, skarica za nokte, fotic, dvije knjige, sos i japanke ove je bilo sve sto smo spakirali za pet tjedana godisnjeg odmora. Da ne zaboravim, sa nama su bile vrece za spavanje i satorska oprema.

Amsterdam smo napustili vozeci se po mrezi kanala do periferije grada. U sedam ujutro, ulice su bile puste, teretni brodovi isplovljavali su iz luka i vukli se po glatkoj vodenoj povrsini i kroz jutarnju zamaglicu. Tek poneki jogger ozivljavao je prostor oko standbenih zgrada. Nesto dedeka je pecalo stapovima te malim ulovom hranilo macke i lokalno pacje drustvance. Amsterdam je mali grad kad se usporedi sa drugim metropolama Zapadne Evrpoe. U njemu zivi 800 000 ljudi, nema nebodera (osim par poslovnih banki na periferiji), te ako pushe juzni vjetar u gradu se osjeti miris obliznjih farmi i seoca. Za pola sata smo stigli u idilicna sela nacickanim patuljastih kucica.

Nizozemci su jedni od najvisih ljudi na svijetu. Nepojmivo da su do prije stotinjak godina zivjeli pod tako niskim stropovima. Nisam si mogla pomoci, uz svaku fasadu zamisljala san trazen cijenu. Kuca u okolica grada je luksuz koji si malo tko moze priustiti u zemlji sa najvecom gustocom stanovnila po povrsini u Europi. (samo Japan i Korea, te eventualno Indonezija i Indija su prenapuceniji) Milijun i po ili dva eura je uobicajena cijena za kucicu od niti 100 m2 sa jedva dva koraka vrta.

Put zabiljezen u nasem vodicu (knjizici) vodio nas je kroz mocvaru, vijugao medu jezerima i lopocima, odveo nas u sumu i ogromne ravnice posute crno bijelim kravama. Ono sto Nizozemsku cini cudnom za ljubitelja prirode jest da je sva priroda ovdje strogo cuvana(vidi prometni znak na slici ispod!).

Zbog velike potraznje za gradilistima, prirodni okolis je prije pedesetak godina zakonom zasticen. S jedne strane je to dragocijeni cin, sa druge strane to cini svaki prirodni kutak nekom vrstom parka oznacenog putokazima i obogacenim kanatama za smece. Broj zivotinja se strogo kontrolira. Divlja priroda ovdje gotovo ne postoji.

Unatoc tome mogla sam uzivati u prastarom krajoliku koji slici savani Afrike zbog niste vegetacije i pokojeg drveta. U nacionalnom parku Veluwe pusteni su divlji konji koji trce u krdima po prostranstvima identicnim onima iz ledenog doba. Ovdje je nadjeno mnogo mamutovim skeleta.

Najcudnije meni ovdje je to sto u Nizozemskoj nema kamena. Ali doslovce ga nema. Kuce su gradene od gline, sume rastu katkad iz pijeska, a tlo prastarih ravnica se moce pod nogama buduci je nastalo od mnogo slojeva mahovine pa imas osjecaj da hodas po debelom zivom perzijskom tepihu.

U tri dana smo se nasli pred Njemackom granicom nakon desetak skela preko rijecnih tokova i kanala Rajne, Schelde i Maas.

Kao sto vec vjerojatno znate Nizozemska je bila jedna velika mocvara dok njeni stanovnici  nisu izkontrolirali tok voda kroz nju. Vlagu su iz mocvare poceli ispumpavati vec u 16 stoljecu izgradivsi kanale za odvod vode te hrpu vjetrenjaca koje su osim kao mlin ili pilana sluzile i kao pume i crpke. Uz to sve osigurali su polja u slucaju poplava, iskopali jezera i tisuci i tisuce kilometara brana. Do dan danas je glavna preokupacija Nizozemske borba sa vodom posebno sada kada se zime toplije, Njemacka cesto u poplavama , a nivo mora sve visi.

Vrijeme nas je sluzilo.Tj nije kisilo. Vec na kraju prvog dana sam dobila izgled rakuna zbog ogromnih naocala koje su stitjele celo od boranja, a bjeloocnice od slucajonog uletavanja insekata.

Poslijednju vecer u Nizozemskoj proveli smo na farmi kod Seljaka Joss-a. Taj Jozek je uz 600 krava odrzavao i mali kamp za slucajne turiste. Buduci je u daljini grmilo, ponudio nam je da prespavamo u kuci. Dok sam ja zamisljala kako se iduceg jutra budim ispikana sijenom, otvorio je vrata svoje ogromne farme iz 1670 godine i pokazao nam sobu na drugom katu. Za 20 eura mozemo prenociti. Iako je on namjestaj skupio iz svih mogucih (i nemogucih) retro stilova proslog stoljeca, potkrovlje je odisalo svjezinom.

Bicikle smo sparkirali u maloj stalici medu teladi te se bacili pod tus. Nakon tri dana guze su ozuljale i gotovo oglusile na bol. Za bol u koljenima preporucio nam je mast kojom on maze krave nakon muznje ( i ta je mast bila jako djelotvorna iako cudnog mirisa!!). U prizemlju se slusao radio; to su njegovi roditelji, rekao je. Neozenjeni ljubazni Joss zivi citav zivot sa roditeljima, koji pomalo dementiraju i oglusuju (ali ocito vole njemacke slagere), i krdom goveda.

(Zasto uopce spominjem njegovo bracno stanje je to sto uz hrpu reality showova  sada imamao i jedan jako dirljiv: Seljak trazi zenu. nije bas reality jer nije uzivo, ali radi se o stavrnim ljudima. jako jako dirljivo, kao sto ve rekoh. gotovo da smo Jozu tu prijavili)

Kao pravo gradsko dijete neupuceno u seoski zivot Nizozemske, ja sam uzivala u primitivizmu, jutarnjem mrgodenje Jossovim krava i nocnoj tisini koja je vladala na ovom pasnjaku in the middel of nowhere.

Sutradan smo presli granicu kod Roermonda, te lijedeci rijeku Roer usli u teritorij Njemacke.

Do iduceg nastavka! Do iduceg ponedjeljka pozdrav svima!

Ovog ljeta sam osvojila Mount Everest. Ne onaj pravi sto strci 8 i nesto kilometara nad Nepalom, vec jedan sasvim osobni od 1600 km udaljenosti.

Iskreno receno nisam se nadala da cemo zaista stici do cilja. Imali smo 5 tjedana godisnjeg, bicikl nakrcan satorom, vrecama za spavanje, odjecom i nesto hrane. Povise svega svaki je od nas nosio kojih desetak do dvadesetak kila viska tjelesne tezine (diskusija o tome koliko je od vlastite tezine previse imatije u fazi status quo).

Na startnoj poziciji nalazi se moj trenutni dom, posao i ljubav. Na finisu uvala iz dijela djetinjstva i grob ljetos preminulog djeda. Da sam ja poznatog glasa i stasa poput manekenki i estradnih zvijezdi netko bi vec ovu moju avanturu snimio, montirao u televizijski portret, svrstao hrvatsku guinessovu knjigu i objavio psiholoski portet ovakovog podviga. Docekalo bi me predstavnistvo, sira rodbina, tek osnovani fanclub, a mozda i samapnjac i kljucevi novog auta kao nagrada. Od svega toga nista, dragi moji. Nije me to rastuzilo jer jos uvijek se osjecam ponosna kao da sam otkrila i odletjela na sam Mjesec, oborila Olimpijski rekord i osvojila Nobelovu nagradu. Samo sto samo ja to znam.

Kao Don Quichot i Sanco Panches otisnuli smo se Nevjencani i ja o pedale i zavrtjeli zupcanicima prema Jadranu. Strpljivo su pred nama lezale Nizozemska, Njemacka, Austrija, Italija i Hrvatska. Profesionalni amateri (citaj: prvi puta na putu biciklom) pripremili su se masom karata i informacijama sa interneta. Koordinate su glasile: Amsterdam, Roermond, Koln, dolina Rajne, Schwartwald, Tubingen, Bregenz, Rechenpas, Bolzano, Trento, dolina Po, Venezia, Rovinj, Pazin, Labin, Cres, Krk, Rab, Pag, Split, Hvar, Lastovo. Sve do Italije vodile su nas biciklisticke staze koje su svakodnevno prolazile kroz polja i sume daleko automobila. Cak nisam srela niti jednog razuzdanog talijanskog vozaca. Te stazice dovodile su nas direktono do lijepih seoca i kamenom poplocenih tregova Italije. U hrvastskoj je prica bila sasvim drugacija. Tu ljudi fakat voze kao manijaci i ama bas ni malo ne vode racuna o pjesacima ili biciklistima koji se bez konjskih snaga bore sa dalmatinskim usponima!

Putovanje je bili fantasticno. Pet tjedana bez televizije, posvecenih fizickoj aktivnosti, nama dvoje i prirodi. Divota. Cinilo mi se da smo mjesecima na putu.U jednom trenu sam cak pozeljela nastaviti dalje, do Istambula, do Tajlanda, oko svijeta. Odgovarao mi je dnevi tempo i peripetije na putu. Mahali smo rukama i pokusavali se sporazumjevat sa neobicnim naglasima zaseoka u kojima smo se nalazili.

Malu Nizozemsku smo odradili u tri dana. Odlicno nam se svidjela posebno zbog totalne ravnice za kojima cemo jos zudjeti na Alpskim strminama.

Njemacka me zanimala posebno jer volim njemacke pisce i tu poslijeratnu tematiku. Zeljela sam razbiti predrasudu da su Njemci rezervirani ili hladni. Moram prizant da me krajolik sokirao. Deset dana smo se vozili kroz kukuruz i suncokrete i poneko strerilizirano selo u kojem nikoga nije bilo na cesti. Pomislila sam da je ovdje pala nuklearna bomba i sve zivo je izbrisano sa lica zemlje. Slucajnost ili ne, nisam ni zivog stvora vidjela. Niti jednu kravu na pasnjaku, ovcu ili konja. Njemci koje smo sreli su pak bili izuzetno ljubazni. Cak bi odvozali malo biciklom sa nama da nas vrate na pravi put (ponekad i po pola sata). Detaljnije cu ja razraditi temu mojeg kontakta sa Njemcima u jednom od iducih postova. Za sada samo da znate,Njemci imaju lijepe, velike i jako poslusne pse i vole se voziti biciklom. Na samoj granici izmedu njemacke i austrije nalazi se Bodenzee;ogrombo plavo alpsko jezero. Vec naslucujete da se nakon Njemacke upustamu na teritorij Austrije. Relativno laka brezuljkasta juzna Njemacka nije nas pripremila na sok Alpi koje su vertikalno stale na put. Kao u bajci, sa snjeznim vrhovima i kao u hororu sa manje strmim cestama koje prolaze kroz tunele zabranjene za bicikliste. U prijevodu bi to znacilo da svaki tunel koji prolazi kroz brdo, za nas znaci serpentinu od kojih 6 do 10 km uspona od 8 do 12%. Ni sama nisam znala sto ti postoci tocno znace. Uglavnom se sve svodi na sat dva brzog okretanja pedala, pokusavanja umjerog disanja, nedostajanje vode u flasama na pola puta, odmor u svakom drugom zavoju i puno,puno strpljenja. Istovremeno ovo mi je bio jedan od najdrazih djelova putovanja posebno kada smo nakom citavog dana veranja uz Reschenpas(1700m) sa vrha ugledali strsece Dolomite i granicu sa Italijom.

Vjerujte mi da nisam sportjunkie; ja cak ne idem ni na aerobic ili teretanu tijekom godisnje, no na ovaj osjecaj i kick sam se navukla. Spustovi su bili famozni. Katkad i do 18% nizbrdo kroz vinograde i vocnjake oko Bolzana. Tada te boli rucni zglob od stiskanja kocnica. Italija je ipak nesto drugo nakon Austrije i Njemacke: trgovi, odlicna kava, palace, katedrale, crkveni tornjevi i ogromne fasade na svakom koraku. Trento je nikno niotkuda kao iznenadujuce zanimljiv grad, a Venezia je pravo svjtesko cudo. Nista vam drugo nemogu reci nego: posjetite ju.

Katamarom smo odplovili do Rovinja. Nevjencanom je ovo bio prvi posjet Hrvatskoj. Sve u svemu simboliku ovog puta pojacavala je cinjenica da sam tijekom putovanja napunila tridesetu,te htjela spojiti moja dva svijeta: NL i HR. Naravno da sam htjela da se Nevjenacanom HR jako svidi. Ajme bio je oduseljen i Istrom i vinom i grado Cresom i plazama na Rabu i posebno mojim Otokom. Najdraza me rodica dosla posjetiti na Rabu pa smo uzivali u prvim sunacnim danima krajem kolovoza, a baba i njene dvije sestre su nas sopale hranom.

U trenu kada smo prvi puta ugledali uvalu Portorus, skrivenu medu do kamena izgorjelim brdima, sastala mi je knedla u grlu. Sa mojim Covjekom u kraju mojih dragih sjecanja. Nakon litara znoja i mjecne kiseline, cudnih jezika i jedinstvenih susreta u nasoj urbaniziranoj a ipak pripodnoj Europi. Baba me docekal sa metlom i odmah rekla da sto sam to posla cinit. Teta iz Australije je slikala da pokaze djeci u Sidneyu, a susjeda teta Lucija se samo krizala. Poput tri sestre iz neke kazalisne drame gundale se i letjele oko Nevjencanog i ogovarale ga znajuci da ne zna hrvatski. Bila sam sretna. Bacili smo se sa stijena u osvjezavajuci Jadran.

Moja dva svijeta postala su jedan.

PS: slike sa ove biciklisticke pustolovine mozete pogledati na www.flickr.com/photos/yvana . kada otvorite stranicu na desnoj strani ekrana nalazi se stupac nazvan SETS. Tu su slike organizirane po zemlji. Nadam se da cete uzivati.

DOBRO DOSLI

U ponedjeljak 24. srpnja preminuo je moj djed Srecko. Pismom koje cete procitati ovdje ispod obavijstila sam daljnju obitelj u Australiji o njegovim poslijednjim trenutcima medu nama. Pocivao u miru!

Dear Tim and Elyssa,

as you know we have had some deep emotional days down on Lastovo. My grandfather passed away and I am really sad about it. Of course I do understand the way of the nature and the fact that he was very tired in his last days, but island Lastovo has lost a big part for me now. I really did have a special bond with him because of all the silent hours we spend together fishing on his precious boat. Until I was 19 years of age I used to spend my whole summer holidays on the island, and I kept visiting as much as I could while living in Holland. I don’t know…. It just felts empty in the house.

Here is my story of he last 12 days on the island.

I was called by my mother on Sunday 18th that he was not doing so well. Being 81 and having a hard working fisherman’s life behind him, he was weak, getting more and more skinny and sleepy. You know, you have seen him last october when you came to visit from Australia. But now there was something else going on, except the usual elderly lifestyle. He had had a nasty fall a week prior to this phone call, and his situation was not good. Because of the big bruises and enormous blood spots under his skin, he was suffering from high temperature and exhaustion. The hopes and news were different accordingly to with whom I spoke on the phone. Katica, an amazing Slovenian friend of Grandfather, and my father were convinced that he will pull it through as he did so many times before. I couldn’t understand the mixed info so I went to check the situation, bringing black clothes with me in case of the funeral. That felt almost like a betrayal. It was so confusing to be confronted with a uncertainty of this kind. I arrived in the evening. I thought he recognised me as he laid in a dark room next to the downstairs kitchen in Porto Rosso. He couldn’t talk or open his eyes. He was very weak. There was a great feeling of tiredness that came over me and i just wanted to take his fatigue away. As always he was skinny and had bed completion, his skin red and open in places. His feet swollen.

The next morning we set him at the table in the kitchen. The doctor said that he mustn’t lie in bed the whole day or he will get lying wounds. And that would hurt and … it just would become a messy business of pain and blood. He couldn’t sit by himself. We would place pillows around his back and front to help him sit straight. We had to feed him and give him drinks. But he could say a word of two as an answer to simple questions. He called my name and put his hand over my head, gave me a feverish weak kiss on my lips. I have made a photo album of my last year stay on Lastovo, and a A4 framed picture of you, Lisa, Anica and Srecko that I made last october. When I pointed at you, he said "Timothy". It was very nice to see the difference of his straight in the morning hours. From Wednesday till Monday noon, when he died, he would be brought to the kitchen table at 9.30- 12.00. Sometimes he would look around of just listen with closed eyes. He made so much effort to make contact, by smiling and squeezing my hand. In the afternoon he slept. I stayed holding hands of singing lullabies in . He ate enough and had a good hart. For a day or two, it seemed that Katica and my father could turn out right and make a come back. He was not in pain. He was just quiet and patient. Never the les, he asked for a priest. Don Tihomir came on Friday and Grandpa was so happy when the priest entered the room. While I had to cry while he was doing his last confession, I had never seen a man so happy to participate in these kind of rituals. It was amazing.

He stopped breathing on Monday 24 of July at noon. It was my father and me, that were bringing him to bed from his kitchen sit. Those two minutes from when he was holding my hand really tight till the moment that he let go, felt like a whole two hour movie. Still I was not scared. We called to everyone in panic and I volunteered to take care of Grandma Anica while the suit was put on him and his body taken to the first floor, room organised etc. Anica was in shock and it took her a whole day to stop hitting herself (or me), mentioning the soup she made for him and was getting cold. In the end the medicine and hours of fear, shock and crying made here fall a sleep. I slept with her while my father was placing death announcements around the island at 1 o’clock in the night. I thought it was best not to mention to Anica the practical fuss my father and mother were dealing with. If she felt like seeing the body, I would wait for here.

In the morning, after a sleepless night of praying and holding hands, she said "Let’s go now!" Despite her weak knees, she ran up the stairs and kissed Grandpa. It was very touching, and despite the pain she was going through I thought I have never been in a presence of a more courageous woman. The room Srecko was lying in was white and filled with flowers, Christian images and a portrait. He laid on a white laced bed in the light of 4 floating candles (lumin). In his hands a golden guardian angel and a blue "hail Mary chain". I think that at least one hundred people came to visit him and sparkle holly water over his body. It had something honourable to stand next to him. In the meantime we were informing the family and arranging the funeral. Grandpa’s daughters Mariza and Tonca would join the funeral. Their daughters Stjepka and great granddaughter Dorotea where there as well. The last one was 12 and went up to see the body after a more then 24 hours after death . She really is something, that one.

The funeral was sat on Tuesday 25th at 18 hours. Cousins and friends came from as far as Zagreb in no time. It is amazing what had to be organised and how well my parents managed that. On the day itself, a priest came into the room. The casket was closed and we prayed. Grandpa was carried from his own house, that he was so proud of, on to the car. A long line of cars drove to 200 meters away from the cemetery. We walk in a formation towards the church as the bells were tolling. My brother Srecko, policman Tonchi (son of Kruno and Jakica), postman Cvjetisa and Light tower watch where carrying the casket, while me, Stjepka, Dora and my brothers girlfriend Monica walked beside it with palm leaves in our hands. There was a mass and he was lowered into the family grave. Around 150 people scattered, and the family returned home to Porto Rosso.

It was the morning after that I felt pain when I saw his slippers under the bed. My brother took youngsters on the boat, and I it was then that I really missed him. I just have never been in that boat without him. The sound of the engine just belongs to him.

Four days after the funeral I flew back to Holland. Now that I am back in Amsterdam, I think how happy I am that I could be with him in these last days and the moment he died. I still could stay with Grandma and family in the days after. It was so nice to meet Katica and her husband Silvo. They really are the most unselfish positive people I have ever met. I am proud of Srecko, of his way of life and courage. With great care and consideration I have made a speech for him and a collection of photographs of his last days among us. Not to show his weakness, but the spirit within. I have just put them on my website still not knowing if this is ok or not. For now they are there also for you to see, but I think that after a week or so I will take them away . I can’t send you this photo’s per email because of my provider …. I ‘ll spear you the details, it just wont work any other way. So if you want to keep them, download them.

Just go to http://www.flickr.com/photos/yvana and click on to a set called MOJ DJED and DETALJI KOJI ZIVOT ZNACE. Maybe, your father wants to read this letter as wel. I can imagine he is wandering how it all went. Feel free to pass it on. I was counting on him as wel while writing this. Give him my regards.

By the way, 2 days after the funeral Grandma got your nice card and a scarf. And we all agreed that it suited her eyes really well. She wants to wear black for a year, but she has put it in her cupboard. She liked it a lot. It was a great timing, cause it felt as if you two were with us.

I guess I will be going holidaying soon, which feels strange. We are planning to bike from Amsterdam to Croatia. I’ll tell you all about it once I return. I guess we’ll be leaving on Wednesday, so mail me before if you can. Just to hear how you are doing.

I apologise for my writing skills. But it is late and I am tired of the last two weeks, so I have no strength to reach up to the spelling dictionary shelves. I just felt it was nice to share these experiences with the people who care. Hopefully it makes sense and it gives an impression of what was going on. From my perspective, of course.

Thank you for calling.

All the best to you two and your families, especially your father.

Big big big kiss from Ivana

Ustalajala sam u panicnom strahu da cu si zeznuti dokumente.

Da cu zakasniti poslati prijavu za produzetak dozvole boravka, da mi nesto nece biti u redu sa putovnicom ili da ce mi naplatiti neki masni porez kojeg su Oni slucajno zaboravili.

Sve se ovo zbivalo tijekom zadnja dva tjedna i mog nejavljanja. Predala sam papire za holandske dokumente (sa 26 prilozenih dokumenata), otisla do Nase Ambasade u Haagu i uplatila 119 eura za novu putovnicu, naslikavala se osobnih slika, poslala sve racune na Porezni Ured i obavila jedan razgovor za posao. I sada nakon te guzve, samo cekam.

Da me nazovu i kazu gdje sta treba podici.

Trebala bih ja sve te birokratije tuzit jer su mi unistile san, zadale bolove u trbuhu i unistile ten. Ljeto je, a ja u pristevima. A svi znamo da nije lijepo vidjet foundation i puder na suncu, kada bi svi trebali biti zdravo preplanuti i prirodno razbarusene kose. Da budem sasvim iskrena, niti debeli sloj tekuceg pudera me nece iz ovih koznih kratera izvuci. A sto se kose tice; ona niti ne zna nista bolje neko strchat uokolo (sto zvuci simpaticnije nego sto je). Ma probala sam ja i wetlook, ali tu tvarno izgledam kao da sam lonac sa tjesteninom istresla na glavu umjesto na tanjur. 

Dakle, jasno vam je.  Dnevnih peripetija na pretek. No umjesto njih evo vam jedna istinita anekdota.

Istinita Anegdota :

POSJET AMBASADI REPUBLIKE HRVATSKE

Nakon puta dva sata vremena i gubljenja po velikom diplomatskom centru Den Haaga pokucah u 10.30 na velika teska vrata Nase nam Ambasade. Uocim selotejpom naljepljen papiric Danas radimo do 11.30. malo se cudim jer znam da rade od 10-13, ali nista se ja ne bunim jer ja sam stigla na vrijeme. Cekam. Gledam ovu ulicu koja nosi ime prvorodene nam princeze nasljednice Amalije. Njome se vijore zastave sarolikih ambasada. Susjedi su nam Ghana i Pakistan. Jos ja cekam, pa kucam , pa zvonim. Vidim Nas se Bajrak vijori, dakle na pravoj sam adresi. I tako prode punih deset minuta, kada mi jedna Fina Gospoda otvori vrata. Ja udahnem da cu reci Dobar dan, no ona opali od prve:

Ne znam da li cemo vam danas moci pomoci. Imamo drugih prioriteta.

Progutam ja svoj udahnuti Dobar dan, nagon da joj ja svoje prioritete pocnem nabrojavati, te iznenadena neocekivanom dobrodoslicom stanem odmjeravati tockastu haljinicu i bijelu ruzu na reveru njenog sakoa. Sjetih se da bez ljubaznosti (citaj: poniznosti) nema nista u drzavih sluzbenika, te ja nju ne upitah Da li se zuri na svadbu nekog iz tajnistva ovako lijepe sapretene kose. Umjesto toga, bacih se na gladenje vaznosti tih diplomatskih funkcija. Kasnije mi je rekao prijtelj (sto me doveo autom) da sam i ja podsvjesno imotsko- hercegovacki zavlacila kako bi im se sto vise svidjela. (ovo je doista podsvjesno jer ja pri zdravj pamet ne znam imitirat niti jedan nagalasak.) Bit ce da je sve to, uz moju urodenu simpaticnost, imalo efekta. Prirucnik (pardon,naucnik) Fine Gospode me uputio u cekaonicu i nakon toga zamijenio papiric sa vratima. Ambasada je zatvorena. Nakon svih Duhovlja, Tjelovlja spojenih vikenda i nizozemskih praznika ponedjeljkom, iopet zatvorena. No cemu  traziti poantu u svemo ovome kada sam se ja provukla. Po sistemu poste iz komunizma 80tih: cekala sam pola sata  red (nevidljiv),ispunila sam prijavnicu na salteru 1, otisla platit u postu, donijela sve natrag na salter 2, dobila zig i predala sve na salter 1. Da li sam vec spomenula da je bilo vise sluzbenika nego sto nas je smjelo uci u zgradu? Na kraju, nisu imali vremena meni dati potvrdu da sam predala zahtjev.

Pa, sutra se ja mogu vratit, veli meni prirucnik.

Trebami dva sata sim i dva sata tam i slobodan dan i novac za vlak itd itd. Nista od toga. Moj spektar molecljivih pogleda nije upalio

Samo neka ja lijepo dodem drugi dan. 

Zaprepastena ovakovim tretmanom, spustila sam se niz stepenice. Tu je jedan Juzno Afrikanac,onako bijel i bogat, dosao po vizu za ljetovanje u Hrvatskoj. Neka i on dodje drugi dan, rekla je Fina. Ono sto ja prihvacam kao dio neljubaznog folklora po koem je nase predstavnostvo poznato u dijasporskom kruzioku, Bogatunu je gotovo uzrokovalo ispadanje bjeloocnica na mramorni pod. Pa je li znate vi da sam putovao skroz iz Masstrichta do ovdje (4 sata sim), kakav je to nacin, jeli zelite vi turisite…. ja sam se izshunjala kroz napola otvorena vrata. Da me slucajno ne povezu sa ovakovim Bezobraznim i oduzmu mi drzavljanstvo. 

KRAJ ANEGDOTE

Inace, u nas je ljeto svratilo na desetak dana i bas je bilo super. Jedino su me izludili ovi Nizozemci oko mene. Ipak je prevruce, cviche oni. Pa stanite ljudi. Samo sto nismo razvili kozice medu prstima nakon sto smo isplivali iz jeseni, zime i proljeca. 

Slazem se da je metro ovih dana bio ujedno i besplatna sauna; znojne stange i ugrijana plasticna sjedala sa kojih se trebalo odlijepit nakon par minuta voznje. I malo smo svi zmirkali na suncu jer smo zaboravljali suncane naocale (nenaviknuti kakovi jesmo). Poludio nam i parlament i vlada. Zasjedali jednu noc do 6 ujutro da bi nakon toga srusili vladu, za dva dana kao krnjava koalicija nastavili radit sve po svom, te zaboravili nogirat Onu Azdaju od Nepravednosti, Ministricu Za Krsenja Ljudskih Prava (sluzbeni naziv: za integraciju i strance). Ta je gospoda Verdonk jedna zla proracunata zena, desnicarka po uvjerenju i politicar koji uvijek zeli biti u pravu bez obzira na argumente. Sramota od Politike! Osobno bas i nemam neko visoko misljeje o politicarima (ispricavam se iznimkama), pa se onda tom starogrckom disciplinom i ne bavim, ali igrom slucaja (ja stranac, ona moja ministrica) ovu ne mogu bas zaobic.

Ja sam se po fizickom zakonu da se natoplini sve sirenji, malo povecala obujmom pa sad pametno izbjegavam gusto napucene hrvatske plaze u osmom mjesecu. Ovo je sala utoliko sto ne znam kada idem na godisnji.

Prvo da mi se jave  Pasoshari i Policija za Strance, da mi daju nove dokumente, pa sam opet slobodna kao ptica. A kada ce ti dokumenti biti gotovi…..obecali su krajem ovog mjeseca. Cim ih primim u saku, javim kako stvari stoje.

Do tada kupajte se u moje ime, jedite lignje na zaru  i tamanite po blitvi i cesnjaku.  Ja za vas treniram voznju bicikla jer su neke aktivne avanture opet na tapeti.